|
Hljeb Hljeb ili kruh je hrana napravljena od tijesta sačinjenog od brašna različitih vrsta (pšenično, raženo, kukuruzno, heljdino), izmiješanog sa drugim suhim ili tečnim sastojcima. Tijesto je obično kombinirano sa sredstvom za podizanje, kao što je kvasac, izgnječeno i izmiješano u jednoliku masu, zatim oblikovano u štruce i pečeno. Dodaje se i so, a u industrijskoj proizvodnji i emulgatori. Pri pravljenju peciva, prije pečenja, mogu se na tijesto dodati začini kao što su: veoma ljekoviti čurekot, kim, susam i slično. Historija Hljeb je jedna od najstarijih pripremljenih namirnica. Dokazi od prije 30.000 godina u Evropi i Australiji otkrili su ostatke škroba na stijenama koje se koriste za mljevenje biljaka.[1][2] Moguće je da je tokom tog vremena ekstrakt škroba iz korijena biljaka, kao što su rogoza i paprati, bio raširen uz upotrebu ravnog kamena, stavljen na vatru i kuhan u primitivni oblik somuna. Najstariji dokazi o pečenju hljeba pronađeni su na 14.500 godina starom Natufijskom lokalitetu u sjeveroistočnoj pustinji Jordana.[3][4] Oko 10.000 godina p.n.e., sa osvitom neolita i širenjem poljoprivrede, žitarice su postale glavni oslonac za pravljenje hljeba. Spore kvasca su sveprisutne, kao i na površini zrna žitarica, tako da svako tijesto ostavljeno da odstoji prirodno se nadima.[5] Rani kvasni hljeb pečen je već 6000. godine p.n.e. u južnoj Mezopotamiji, kolijevci sumerske civilizacije, koja je možda prenijela znanje Egipćanima oko 3000. godine p.n.e. Egipćani su rafinirali proces i počeli da dodaju kvasac u brašno, dok su Sumerani već koristili pepeo da dopune tijesto dok se peklo.[6] Bilo je više načina za nadimanje tijesta kod ranog hljeba. Vazdušni kvasac se može iskoristiti ostavljanjem nekuhanog tijesta na zraku neko vrijeme prije kuhanja. Plinije Stariji je izvijestio da su Gali i Iberci koristili pjenu obranu od piva, nazvanu barm, za proizvodnju "lakšeg hljeba od drugih naroda", kao što je kolač od barma. Dijelovi antičkog svijeta koji su pili vino umjesto piva koristili su pastu sastavljenu od soka od grožđa i brašna kojem je bilo dozvoljeno da počne fermentirati, ili pšenične mekinje namočene u vino, kao izvor kvasca. Najčešći izvor nadimanja hljeba bio je da se zadrži komad tijesta od prethodnog dana da se koristi kao predjelo za kiselo tijesto, kao što je Plinije također izvijestio.[7][8] Stari Egipćani, Grci i Rimljani smatrali su stepen prefinjenosti pekarske umjetnosti znakom civilizacije.[6] Proces, čije visokoenergetsko miješanje omogućava korištenje žitarica sa nižim sadržajem bjelančevina, danas se često koristi širom svijeta u velikim fabrikama. Kao rezultat toga, hljeb se može proizvoditi vrlo brzo i uz niske troškove za proizvođača i potrošača. Međutim, bilo je nekih kritika utjecaja na hranljivu vrijednost takvog hljeba.[9][10][11] Galerija
Također pogledajteReference
Vanjski linkovi
|
|||
