Luka Split

Luka Split nalazi se u gradu Splitu, u srednjoj Dalmaciji, Hrvatska. Luka je prvobitno bila trgovačka ispostava koju su osnovali grčki doseljenici s ostrva Visa, a kasnije su je preuzeli Rimljani. Luka je cvjetala tokom srednjeg vijeka, ali je doživjela pad krajem 18. i početkom 19. vijeka, kada je Luka Rijeka preuzela ulogu primarnog trgovačkog i pomorskog izlaza u regiji. Ovaj pad se pripisuje i opadanju moći Osmanskog Carstva, koje je bilo tradicionalno tržište za Luku Split, te rastućoj dominaciji Austrijskog Carstva.

Prema podacima iz 2017, ova luka se svrstava u najveću putničku luku u Hrvatskoj, najveću putničku luku na Jadranu^[1] i 11. najveću luku na Mediteranu, s godišnjim prometom od oko 5 miliona putnika. Do 2010. zabilježeno je 18.000 dolazaka brodova godišnje. Lukom upravlja Lučka uprava Split (PSA). Krajem 2000-ih, PSA i lučki operateri, Trajektna luka Split d. d. i Luka d. d. Split, počeli su provoditi investicijski plan s ciljem povećanja obima putničkog i teretnog saobraćaja. Plan je predviđao završetak radova do 2015, što bi luci omogućilo prihvat do 7 miliona putnika godišnje.

Prva trgovačka ispostava na mjestu današnje Luke Split bila je Aspalathos, koju su u 4. vijeku p. n. e. osnovali grčki doseljenici s ostrva Visa. Položaj trgovačke ispostave izabran je zbog njenog smještaja u prirodnoj luci i blizine brojnim ostrvima Jadranskog mora te prostranog zaleđa koje su naseljavali Iliri, najznačajnije u Saloni. Područje je naknadno postalo dio Rimskog Carstva, a nakon njegovog pada obala je potpala pod vlast Bizantijskog Carstva, sve dok područje nije pripojeno Kraljevini Hrvatskoj početkom 10. vijeka. Godine 1102. Hrvatska i Kraljevina Ugarska spojene su u personalnu uniju. Do 12. vijeka Split je razvio trgovačke puteve sa svojim zaleđem i pomorsku trgovinu širom Jadranskog mora i Sredozemlja. Mletačka Republika stekla je potpunu kontrolu nad Dalmacijom i gradom Splitom do 1428. godine. U 16. vijeku Split je bio centralno pomorsko trgovačko izlazno mjesto Balkana, gdje se roba transportovala iz Osmanskog Carstva, Indije i Perzije u Mletačku Republiku i obrnuto. Nakon pada Venecije, Splitom je kratko vladala Habsburška Monarhija i Austrijsko Carstvo između 1797. i 1806, te Prvo Francusko Carstvo do 1813, kada je obnovljena austrijska vlast. U tom periodu trgovački putevi su se pomjerili ka drugim jadranskim lukama, posebno ka Luci Rijeka, što je uzrokovalo pad gradske privrede.

U drugoj polovini 19. vijeka privreda grada Splita i njegove okoline počela se oporavljati i Split je ubrzo postao središte srednje Dalmacije, povezujući zaleđe i susjedna ostrva. To je potaknulo razvoj gradske luke i njenih transportnih veza, uključujući izgradnju novog lukobrana i željezničke pruge Split–Knin. Godine 1925. pruga je povezana sa željezničkom prugom Rijeka–Zagreb preko Gospića, što je omogućilo razvoj moderne luke. Od 1957. godine teretni terminali Splitske luke izmješteni su iz centra grada u industrijske zone u područjima Solina i Kaštele, dok putnički saobraćaj i dalje koristi centralno smještenu luku.

Luka Split je najveća putnička luka u Hrvatskoj i treća po veličini na Mediteranu.^[2] Lukom upravlja Lučka uprava Split, dok su glavni koncesionari Trajektna luka Split i Luka d. d. Split, uz još 11 sporednih koncesionara. Glavni koncesionari upravljaju Gradskom lukom Split i bazenom Vranjic–Solin, dok su ostali aktivni u području Kaštela. Među njima su kompanije: Dalmacijacement, PROplin, Brodomerkur, Trast, Tehnospoj, Dujmovača, Žitni terminal, INA, Profectus, Eko kaštelanski zaljev i OMV.^[3]

Putnički i automobilski saobraćaj obavljaju prevoznici Jadrolinija, Krilo Shipping Company, Krilo – Kapetan Luka i Split Express. Dominantnu ulogu ima Jadrolinija, koja je 2009. držala 85 % udjela u putničkom prometu. Te godine kroz luku je prošlo 3.995.846 putnika.^[4] Luka opslužuje osam trajektnih linija i devet dodatnih putničkih linija koje povezuju obližnja ostrva poput Brača, Hvara, Visa, Lastova, Korčule, Šolte te Velikog i Malog Drvenika.^[5] Tokom ljetne sezone promet se značajno povećava, dostižući prosjek od 3.812 vozila dnevno.^[6]

U pogledu teretnog saobraćaja, luka je 2008. zabilježila 16.527 dolazaka brodova i pretovarila 2,7 miliona tona tereta.^[7] Kompanija Luka d. d. Split zabilježila je značajan rast zahvaljujući investicijama iz 2007. godine, ostvarivši profit od oko 2,4 miliona kuna (325.000 eura) u prvih devet mjeseci 2008. godine.^[8] Ukupan broj dolazaka nastavio je rasti, dostigavši 18.000 do 2010. godine. Direktor Lučke uprave Split je Joško Berket Bakota.^[9]

Luka Split smještena je na obali Jadranskog mora, u zaljevu koji štite Splitsko poluostrvo i niz ostrva. Njen kapacitet uključuje terminale i druge objekte u Splitu, Solinu i Kašteli, raspoređene na oko 15 km obale. Luka je povezana s međunarodnom mrežom puteva E65 i E71 preko autoputa A1 i državne ceste D1.^[10][11] Također, željezničkom prugom preko Knina i Karlovca luka je povezana sa Zagrebom.

Luka se sastoji od nekoliko terminala:

• Gradska luka Split – namijenjena za jahte, ribarske brodove, putničke brodove, jedrenjake, tegljače, hidroavione i trajekte. Sadrži putnički terminal i željezničku vezu, ima 28 vezova i prima brodove dužine do 250 m s gazom do 7,9 m.
• Putnički terminal Resnik–Divulje – projektovan za brzi transfer putnika do Aerodroma Split, koji je udaljen 950 m. Posjeduje jedan vez za plovila do 40 m dužine.^[12]
• Vranjičko-solinski bazen – koristi se kao kontejnerski terminal. Sadrži pet vezova, roll-on/roll-off rampu, osam skladišta (uključujući hladnjače) i otvoreni skladišni prostor. Terminal prima brodove do 198 m dužine s gazom do 10,2 m. Ovaj dio luke ima status slobodne zone, što omogućava porezne olakšice za pretovar i obradu robe, a prostire se na 19,8 ha.^[13][14]
• Kaštelanski bazen A – rezervisan za sidrenje brodova prema uputama lučke uprave.^[15]
• Kaštelanski bazen B – teretni terminal koji koriste sporedni koncesionari za vlastite potrebe, s gazom do 8,2 m.^[16]
• Kaštelanski bazen C – namijenjen za raspremljene brodove (brodove van službe), ribarske brodove i brodove za suzbijanje štetočina, s gazom do 11,6 m.^[17]