Signal

Signal može označavati različite pojmove u zavisnosti od konteksta u kojem se koristi. Općenito, signal predstavlja sredstvo za prijenos informacija između izvora i prijemnika putem određenog medija. Može biti analogni ili digitalni, a koristi se u različitim oblastima, uključujući telekomunikacije, elektroniku, računarstvo i biologiju.

• Analogni signal je kontinuirani signal koji može poprimiti bilo koju vrijednost unutar određenog opsega. Često se koristi u starijim telekomunikacijskim i audio sistemima.
• Digitalni signal koristi diskretne vrijednosti (obično binarne – 0 i 1) za prijenos informacija. Ovaj tip signala dominira modernim komunikacijskim sistemima, uključujući internet i mobilne mreže.

Elektromagnetski talasi su osnova za bežične komunikacije, uključujući radio, televiziju, mobilne telefone i Wi-Fi mreže.

U biologiji, signal može označavati fiziološke procese poput nervnih impulsa u ljudskom tijelu ili hemijskih signala između ćelija.

U računarstvu, signal može označavati prekide (interrupts) u operativnim sistemima, koji omogućavaju asinkronu komunikaciju između hardverskih i softverskih komponenti.

Signali igraju ključnu ulogu u modernim komunikacijskim i inženjerskim sistemima. Teorija signala i sistema bavi se analizom i obradom signala pomoću matematičkih modela i algoritama. Ključne oblasti primjene uključuju:

• Obrada signala – filtriranje, modulaciju i demodulaciju u komunikacionim sistemima.
• Prenos podataka – korištenje signala za slanje informacija putem različitih medija (optički kablovi, radio-talasi itd.).
• Šifriranje podataka – digitalni signali omogućavaju siguran prenos podataka kroz metode enkripcije.

Pored tehničkih aspekata, signal može označavati i različite vrste vizualnih ili auditivnih znakova, poput:

• Saobraćajnih signala (svjetlosnih signala, znakova na putevima),
• Signalizacije u sportu (npr. sudijske odluke),
• neverbalna komunikacija (gestovi, izrazi lica).

• Shannon, C. E. (1948). "A Mathematical Theory of Communication." *Bell System Technical Journal*, 27(3), 379–423. DOI
• Proakis, J. G., & Salehi, M. (2007). Digital Communications. McGraw-Hill. ISBN 978-0072957167.

• Goldsmith, A. (2005). Wireless Communications. Cambridge University Press. ISBN 978-0521837163.
• Rappaport, T. S. (2014). Wireless Communications: Principles and Practice. Prentice Hall. ISBN 978-0130422323.

• Purves, D. et al. (2012). Neuroscience. Sinauer Associates. ISBN 978-0878936953.
• Hodgkin, A. L., & Huxley, A. F. (1952). "A quantitative description of membrane current and its application to conduction and excitation in nerve." *The Journal of Physiology*, 117(4), 500–544. DOI

• Oppenheim, A. V., & Schafer, R. W. (2010). Discrete-Time Signal Processing. Pearson. ISBN 978-0131988422.
• Mallat, S. (2009). A Wavelet Tour of Signal Processing: The Sparse Way. Academic Press. ISBN 978-0123743701.

• Alberts, B. et al. (2014). Molecular Biology of the Cell. Garland Science. ISBN 978-0815344322.
• Gilman, A. G. (1995). "G proteins: Transducers of receptor-generated signals." *Annual Review of Biochemistry*, 56(1), 615–649. DOI

• Signali i sistemi
• Informaciona teorija
• Komunikacija