|
Bernardin Škunca
Robert Bernardin Škunca (Novalja, 12. studenoga 1937. – Split, 22. prosinca 2024.), bio je hrvatski franjevac, katolički svećenik, liturgičar i pisac. Bio je član Franjevačke provincije sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri.[1] ŽivotopisRođen je 1937. u Novalji, u obitelji Ante i Marije (rođ. Šonje), kao jedno od desetero djece.[1] Trojica braće bili su franjevci.[1] Školovao se u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zadru.[1] U franjevački novicijat ulazi na Košljunu 11. kolovoza 1955., prve zavjete daje 12. kolovoza 1956., a svečane zavjete polaže 15. kolovoza 1959.[1] Unatoč plućnoj bolesti, završio je teologiju u Makarskoj i diplomirao na Teološkome fakultetu u Ljubljani.[1] Za svećenika ga 15. travnja 1963. u Makarskoj zaređuje Frane Franić.[1] Mladu misu slavio je u Novalji na staroslavenskom jeziku.[1] Magistrirao je pastoralnu teologiju na Katoličkom institutu u Parizu, a doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.[1] Tijekom Domovinskog rata djelovao je u Zadru, te je na mjesnom radiju vodio emisiju „Mir i dobro”.[1] Predavao je liturgiku i sakralnu umjetnost na Teologiji u Splitu i Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru, liturgijsku duhovnost na Institutu za kršćansku duhovnost u Zagrebu te Kulturu duha na Sveučilištu u Zadru.[1] Jedan je od osnivača i pročelnik Hrvatskoga institute za liturgijski pastoral u Zadru te glavni urednik mjesečnika Živo vrelo.[1] Bio je vicepostulator kauze beatifikacije fra Ive Perana i promotor kauze beatifikacije fra Bernardina Sokola.[1] KnjiževnostNapisao je više djela, između ostalih Mirotvorac u Bolonji, Franjo Asiški skladatelj Božje ljepote, Ispovijesti Franje Asiškog, Svetost kao pjesma te Vjeropoj Riječi: Roman esej o fra Bonaventuri Dudi. U djelima je spajao duhovnost, povijest i umjetnost.[1] NagradeRoman Mirotvorac u Bolonji nagrađen je Nagradom August Šenoa Matice hrvatske 2008. godine.[1] Dobitnik je Nagrade za životno djelo Grada Zadra (2014.).[1] Počasni je građanin Kaštela.[1] Izvori |
||||||||||||||
