|
Genoveška školaIstaknuti kantautori genoveške škole talijanske glazbe 60-ih i 70-ih godina
Genoveška škola (tal. Scuola genovese)[1][2][3][4][5] bio je kulturni i umjetnički pokret koji se razvio 1960-ih u Genovi te je prvenstveno povezan s kantautorskim izričajem.[6][7][8] Teme pjesama su nerijetko osobne ispovijesti ili društveno angažirane teme, opisujući likove s rubova društva. Zapaženi oblik izraza genoveške škole je balada bliska šansoni. Izričaj genoveške škole ostavio je dubok trag na hrvatsku glazbu kroz utjecaj na stvaralaštvo i govor kantautora Arsena Dedića (1938. – 2015.), koji je s mnogim pripadnicima škole surađivao i prijateljevao. Povijest Pokret je označio "radikalan prekid s talijanskom tradicionalnom glazbom", prvenstveno koristeći drukčija stilska sredstva, istančanija i eklektičnija, kao i u korištenju drukčijeg jezika, realističnijeg, baveći se raznolikim temama, od osjećaja, egzistencijalnih iskustava, do politikā, ideolôgijā, rata i tema marginalizacije, s jakom individualističkom crtom i često se povezujući s francuskim egzistencijalističkim tonovima.[6] U najznačajnije predstavnike genoveške škole ubrajaju se Umberto Bindi, Fabrizio De André, Sergio Endrigo (rođen u Puli), Bruno Lauzi, Gino Paoli i Luigi Tenco.[3][8][9][10] Dok se većina predstavnika stila glazbeno formirala u Genovi, dvojica su tamo i rođeni i odrasli (De André e Bindi), dok su se ostali kasnije doselili.[11] Mjesto rođenja igralo je ulogu u izgradnji jezgre pokreta i u slučaju Gianfranca i Gian Piera Reverberija, genoveških glazbenika i aranžera koji su producirali mnoge umjetnike u Milanu.[6][8] Kulturni utjecaj na genovešku školu imali su brojni čimbenici, od tradicionalne talijanske i ligurske lirike (Camillo Sbarbaro, Cesare Pavese, Giorgio Caproni, Riccardo Mannerini[6]), preko francuske i angloameričke književnosti 20. stoljeća, (Jean-Paul Sartre, Raymond Queneau, a na Andréa je snažno utjecala zbirka poezije Spoon River Anthology Edgara Leeja Mastersa iz 1915.),[7] do anarhističkih ideja i filozofije (posebno Tenco, De André e Paoli[6][12]), frankofoni autori kao što su Charles Aznavour, Jacques Brel, George Brassens te Leonard Cohen,[7] kao i američki folk Boba Dylana.[13] Bruno Lauzi i Fabrizio De André često su se bavili motivima i naracijom rodnoga grada, koristeći u svojim pjesmama i značajke ligurskog govora.[14] UtjecajGenoveška škola utjecala je na novi naraštaj talijanskih glazbenika, poput Lucia Dalle, Zucchera i drugih. U ulici Via del Campo, opjevanoj od De Andréa u jednoj od najpoznatijih pjesama genoveške škole, 2012. otvoren je muzej "Via del Campo 29 rosso" (tal.) posvećen kantautorima ove skupine. Hrvatska Podrobniji članak o temi: Arsen Dedić
Pojava genoveške škole te kantautorskog izričaja presudno je djelovala na oblikovanje stila Arsena Dedića sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, a posredno time, djelomično i zagrebačke škole šansone. Godine 1961., čuvši Gina Paolija, pronalazi se u novom izrazu te se otad okreće solističkoj karijeri te potrazi za vlastitim kantautorskim govorom. Osim što je bio blizak prijatelj s Paolijem[16] (koji mu je bio i kum na vjenčanju s Gabi Novak 1973.) i Sergiom Endrigom, Dedić je obrađivao brojne pjesme genoveške škole (pogotovo na dvostrukom albumu Kantautor 1983.) te je s potonjom dvojicom često nastupao i surađivao na albumima (Rimska ploča):[17]
S druge strane, Dedićeve pjesme Odlazak i Kud plovi ovaj brod pjevao je na hrvatskom Sergio Endrigo. S potonjom pjesmom je i sudjelovao na splitskom festivalu 1970. godine. Endrigo je u nekoliko navrata nastupao u hrvatskom televizijskom programu s Dedićem, pri čemu su izvodili svoje pjesme, kao i na koncertima u rodnoj Puli (1990.).[19] Nosač zvuka s mnogim Endrigovim skladbama u izvedbi hrvatskih i slovenskih umjetnika "1947- hommage a Sergio Endrigo" objavljen je u Puli 2012.[20] Fabrizio De André utjecao je i na hrvatski sastav Voland Le Mat, predvođen istarskim kantautorom Momirom Oljačom.[21] Literatura
Izvori
Vanjske poveznice
|
