Grčka mitologija

Grčka mitologija sastoji se od mitova o bogovima i herojima, a korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu. Ova izvješća su prvobitno širena usmenom pjesničkom tradicijom; danas grčki mitovi su poznati prije svega iz starogrčke književnosti.

Osim navedenih pisaca, izvor su bila i djela drugih tragičara, pjesnika, filozofa i pisaca.

• Homer: Ilijada i Odiseja

Osim dvaju najpoznatijih antičkih epova, postojali su i drugi epski ciklusi i manji epovi iz kojih se može doznati više o grčkoj mitologiji. Osim epova, u to ulaze i pjesme te druge lirske vrste poput Homerskih himni. U Ilijadi Homer govori o Trojanskome ratu i brojnim grčkim junacima, ali i o olimpskim bogovima. U Odiseji je težište na junaku Odiseju, ali se pojavljuju i bogovi, ali još više razna mitološka bića koja su dodatan začin u grčkoj mitologiji. Homerske himne spjevane su u čast zasebnim božanstvima te iz njih doznajemo više o pojedinim atributima i događajima iz života pojedinih slavljenih bogova.

• Heziod: Teogonija te Poslovi i dani

Heziodova je Teogonija, zajedno s dijelom Poslova i dana doista kronološki pregled od postanka svemira do piščeva vremena. Pisac opisuje stvaranje svemira, prvih primordijalnih božanstava, njihova rodoslovlja, ljubavi i sukobe. Njegova su djela vrijedan spomenik i izvor za proučavanje grčke mitologije.

• Sofoklo, Eshil i Euripid te Aristofan

Djela triju najpoznatijih antičkih tragičara donose razne inačice mitova te su također vrijedan izvor, kako sačuvana djela, tako i fragmenti. Njima uz bok stoji i komediograf Aristofan koji donosi neke događaje, ali su za proučavanje grčke mitologije tragedije ipak važnije.

• Ovidije: Metamorfoze, Vergilije: Eneida

Rimski pisac Ovidije u svojim Metamorfozama donosi brojne crtice iz grčke mitologije te u tom djelu obuhvaća sve bitno za nju. Bogovi imaju rimska imena, ali mitologija je grčka. Isto vrijedi i za Eneidu koja donosi brojne crtice iz grčke mitologije, tako da junak Eneja postaje i rimskim nacionalnim junakom, bez obzira na to što je Grk.

Godine 1871. Edward Burnett Tylor objavio je svoje djelo Primitivna kultura u kojoj se koristio metodom komparacije te pokušao objasniti porijeklo i evoluciju religije. Max Müller učinio je to isto na području mitova te se stoga smatra osnivačem komparativne mitologije svojim istoimenim djelom. Mitom su se bavili i psiholozi poput Sigmunda Freuda i Carla Gustava Junga. Károly Kerényi piše da je mitologija, odnosno – mitologem – priča koja je dobro poznata i ispričana o bogovima i junacima, ali već ju je postalo nemoguće nanovo oblikovati i mijenjati. Poslije se i Kerény priklonio nekim Jungovim zaključcima.

Postoje brojne teorije o izvornom porijeklu mitova, a s time i same grčke mitologije. Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji nekoć bile ljudska bića, a legende i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Primjerice, priča o Eolu izvedena je iz priče o vladaru na nekom otoku u Tirenskome moru. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi – zrak, vatra, voda i zemlja – bili predmet vjerskog štovanja i obožavanja, a božanstva su rođena kao personifikacija tih elemenata.

Max Müller povezivao je većinu europskih mitologija s arijskom mitologijom koju je smatrao izvornom. Godine 1891. rekao je da je najvažnije otkriće 19. stoljeća ova jednostavna jednakost: sanskrtski Dyauš pítā = grčki Zeus = rimski Jupiter = staronordijski Tyr. Podršku toj teoriji daje i etimologija, posebice indoeuropeistika. Naime, Zeusovo grčko ime povezano je s ie. korijenom *dey- = svijetliti, odnosno *dyēws = danje nebo. U nominativu je njegov oblik Ζεύς πατερ, a u genitivu se Zeús mijenja u Διός. To možemo povezati s glavnim bogom Indoeuropljana – *dyēws ph₂tēr = božanski otac. Usp. u sanskrtu dyauš pítā. Iz istog korijena dolazi i lat. ime Zeusova pandana u rimskoj mitologiji, Jupitera: Iupiter, Iovis < stlat. Diovis, od genitiva u ie. – *dyeu-ph₂tēr. Na rimsku je mitologiju mnogo utjecala grčka i etruščanska mitologija.

U arheologiji i mitografiji došlo je do novih otkrića. Grci su bili inspirirani nekim civilizacijama u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Primjerice, Adonis je pandan bliskoistočnog "umirućeg boga", a Afroditin je pandan anatolijske Kibele.

Teogoniju ili postanak bogova opisivali su mnogi izvori, a najpoznatije je Heziodovo djelo Teogonija.

Kaos je početno ništavilo i praznina koja je ispunjavala svemir prije postanka bogova. Iz njega su nastali prvi bogovi:

• Ereb – vječna tama, nastaje iz Kaosa.
• Nikta – tamna noć (prema drugim izvorima nastala je iz spajanja Kaosa s Erebom).
• Eter – vječno svjetlo (prema drugim izvorima čisti zrak gornjeg neba koji dišu bogovi).
• Hemera – svijetli dan; kći Ereba i Nikte.
• Eros – spajatelj, prema Heziodu on je prvi koji je nastao jer je morala postajati moć, snaga koja će garantirati spajanje svemira. Bog odgovoran za požudu, ljubav i seks, također je štovan kao očinsko božanstvo. Jedan od koncepata Erosa u grčkoj misli jest taj da je Eros prastaro božanstvo koje utjelovljuje ne samo snagu erotske ljubavi nego također i kreativni poriv uvijek stvarajuće prirode, prvorođeno svjetlo koje je došlo u postojanje i uređenje svih stvari u svemiru. U eluzijanskim misterijama slavljen je kao Protagonus – prvorođeni.
• Geja – Zemlja, nastala iz Kaosa. Geja je po nekim tumačenjima Majka (božica). Zemlje – kasniji oblik praindoeuropske Velike Majke koja potječe iz razdoblja neolitika.
• Tartar – istodobno i božanstvo i mjesto u podzemlju (još dublje od Hada). U drevnim orfičkim misterijama Tartar je također i neograničena prvopostojeća "stvar" iz koje nastaju svjetlost i svemir.
• Uran – zvjezdano nebo, rođen od Geje bez začeća.
• Pont – more.

Prema orfičkim misterijama iz Kaosa prvo proizlazi Nikta.

Titani su loza Urana i Geje. Titani – prvorođeni, prva božanstva nastala parenjem, bogovi s Olimpa nastaju parenjem Titana. Prvi naraštaj:

• Feba – Kejova supruga, božica Mjeseca.
• Hiperion – bog svjetla i sunca, stvara sa suprugom Tejom boga Sunca Helija, boginju Mjeseca Selenu, boginju zore Eju.
• Kej – nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Giros.
• Krej – Euribijin suprug.
• Kron – Zeusov otac, Rejin suprug, postaje vladar svijeta nakon oca Urana.
• Mnemozina – majka devet Muza.
• Japet – suprug nimfe Klimene, nakon poraza protiv olimpskih bogova bačen je u Tartar.
• Okean – gospodar mora, najjači Titan, stvorio je sa svojom sestrom i suprugom Tetijom, bogove rijeka, mora i nimfe.
• Reja – Hestijina, Demetrina, Herina, Hadova, Posejdonova i Zeusova majka, vlada sa suprugom Kronom.
• Teja – Hiperionova supruga, tražila je za svoju djecu dio vladavine Titana, nakon toga su ubijeni Hiperion i Helije, a Selena je počinila samoubojstvo.
• Temida – boginja pravednosti i reda, druga Zeusova supruga (nakon Metide), poznaje budućnost i omogućila je Deukalijonu i Piri da prežive veliku poplavu da bi mogli ponovno nastaniti zemlju.
• Tetija – boginja mora, Okeanova supruga, kao Herina dadilja proklela je zvijezde da vječno šeću po nebu.

Unutar grčke mitologije vidljiva su dva načina za dolazak u život:

1. dijeljenje (Geja, Nikta)
2. parenje (Hiperion, Zeus)

Prvotna božanstva nastaju dijeljenjem od Kaosa, no poslije Geje gotovo sva božanstva koja su nastala dijeljenjem imaju negativan predznak (smrt, prijevara, itd...) i u većini slučajeva potječu od Nikte (tamne noći). Također božanstva nastala dijeljenjem gotovo nikada se ne udružuju s božanstvima nastalim parenjem.

Primjećuje se model reprodukcije, iz djelovanja dvaju bića, muškog i ženskog, u božanskom, a i u ljudskom društvu. Prvi odgovor mita na pitanje: Koji je uzrok ovome? postaje: Ovo je njegov otac i ovo je njegova majka.

Nakon Kaosa pojavljuje se Geja, vječna osnova bogova s Olimpa. Dijeljenjem ona stvara Urana (zvjezdano nebo), svog sina i muža, njoj jednakog da je prekriva, te Ponta (dubine mora i planinske vrhunce).

Parenjem s Uranom nastaju Okean (svjetski ocean) i Krije, te navedeni prvi naraštaj Titana, a s njima i posljednji, najmoćniji i najstrašniji Titan, Kron.

Njezini kasniji potomci s Uranom divovski su jednooki Kiklopi, graditelji zidova. Poslije dobivaju pojedinačna imena:

• Bront – grmljavina.
• Sterop – grom.
• Arger (sjajni) – snaga i moć svih zanata.

Tri strašna sina Geje i Urana, storuki i pedesetoglavi Hekatonhiri:

• Kot
• Briorej
• Gige.

Zeus je s bogovima živio na Olimpu, bio je otac mnogih bogova i heroja. Iz veza bogova sa smrtnicima rođeni su polubogovi i heroji. Grčki bogovi imali su sve ljudske mane i vrline: oni vole, mrze, griješe u izvanbračnim vezama, opijaju se medovinom. Na njih kao i na ljude djeluju Mojre (Srde).

• Zeus – otac mnogih bogova i junaka, gospodar neba i zemlje, bog groma, munje i oluje.
• Afrodita – božica je ljubavi, ljepote, požude i spolnosti.
• Apolon, Feb – bog je medicine, proroštva, streličarstva, glazbe, sunca i kolonizacije te muške ljepote.
• Ares – bog rata i bojne vreve; simbol hrabrosti, silovitosti i junačke snage.
• Artemida – božica je Mjeseca, zvijeri i lova, zaštitnica djevojaka, božica svadbe i poroda.
• Atena – božica je civilizacije, mudrosti, snage, pravednog rata, tkanja, metalurgije i obrta.
• Demetra – božica zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita.
• Dioniz – bog plodnosti zemlje, bog vegetacije, vina, žena.
• Had – bog podzemnog svijeta.
• Heba – božica mladosti; vrčonoša bogovima na Olimpu.
• Hefest – bog kovač, zaštitnik obrtnika, kipara, metalurga i vatre.
• Helije – bog Sunca.
• Hera – vrhovna je starogrčka božica, Zeusova žena i sestra; božica braka.
• Hermes – glasnik bogova, zaštitnik putnika i lopova, pastira, pjesnika, atletičara i trgovaca.
• Perzefona – Demetrina kći, Hadova žena, božica podzemnog svijeta.
• Posejdon – bog mora, vode, vladar potresa.

• Kron – otac olimpskih bogova, bog žetve.
• Adonis – bog žita, smrti i ponovnog rođenja.
• Asklepije – bog liječništva.
• Eol – bog vjetra.
• Eros – bog ljubavi.
• Erinije – boginje osvete i prokletstva.
• Heraklo – sin Zeusa i kraljice Alkmene, polubog i junak.
• Hestija – božica je srca, ognjišta i doma.
• Leta – božica ratara i stočara.
• Mojre – božice životne sudbine.
• Morfej – bog sna.

• Muze – Zeusove i Mnemozinine kćeri, pokroviteljice znanosti i umjetnosti:
  • Euterpa – zaštitnica glazbe i lirske poezije
  • Erato – zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva
  • Kaliopa – zaštitnica epske poezije i govorništva
  • Klio – zaštitnica povijesti i junačkog pjesništva
  • Melpomena – zaštitnica tragedije
  • Polihimnija – zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i pantomime
  • Talija – zaštitnica komedije i bukolike (pastirska poezija)
  • Terpsihora – zaštitnica korske lirike i plesa
  • Uranija – zaštitnica astronomije.

• Nimfe – snage prirode utjelovljene u polubožanskim mladim ženama.
• Pan – bog šuma, njiva, zaštitnik stada i pastira.
• Tanatos – bog smrti.
• Zefir – bog zapadnog vjetra.

• Harpija
• Himera
• Hiron
• Kentaur
• Kerber
• Kiklop
• Lernejska Hidra
• Mantikora
• Minotaur
• Nemejski lav
• Pegaz
• Piton (mitologija)
• Satiri
• Nimfe
• Mojre

• Ahilej
• Eneja
• Hektor
• Heraklo
• Jazon
• Odisej
• Perzej
• Tezej

• Sinis

U ratu između Titana i bogova Titani su izgubili. U tome ratu Titani su bili predvođeni Kronom, a uključivali su: Keja, Krija, Hiperiona, Japeta, Atlanta i Menetija.

Olimp je bio predvođen Zeusom (Kronovim i Rejinim sinom) i uključivao je: Hestiju, Demetru, Heru, Hada, Posejdona, Hekatonhire, Gigante i Kiklope (Zeus ih oslobađa iz Tartara da mu pomognu u ratu, poslije ih ponovno zatvara).

Nakon deset godina rata Olimp pobjeđuje i razdjeljuje svijet među sobom:

• Zeus – zrak i nebo
• Posejdon – sva mora i sve vode
• Had – podzemni svijet
• Zemlja je ostavljena svim ostalim božanstvima.

Poraženi Titani zarobljeni su u Tartar. No nisu svi Titani sudjelovali u ratu, Okean i ženski titani (Teja, Reja, Temida, Mnemozina, Feba, Tetija) ostaju neutralni. Zbog toga ih Zeus nije kaznio. Hekatonhiri ostaju čuvari poraženih Titana, dok ih s vremenom Zeus nije sve ne oslobodio (osim Atlanta).

Grci klasičnog razdoblja znali su nekoliko pjesama o ratu između bogova s Olimpa i Titana. Dominantna i jedina koja je uspjela preživjeti jest Teogonija pjesnika Hezioda. Izgubljeni ep jest Titanomahija slijepog tračkog barda Tomrisa. On sam kao legendarna figura spominje se u jednom dijelu eseja O muzici koji se nekada pripisivao Plerhtu.

Rimljani su religiju preuzeli od Grka i imali su iste bogove i božice, s tim što su ih nazivali drugačije:

• Olimpski bogovi
• Akadem

• Graves, Robert: Grčki mitovi, CID, Zagreb, 2003.

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Grčka mitologija

• Mythweb.com – grčka mitologija
• Theoi.com – grčka mitologija
• Maicar.com – grčka mitologija