Humus

Humus (lat. zemlja) je gornji sloj zemlje koji je sastavljen od razgrađenih organskih tvari. Podložan je uglavnom djelovanjem organizama u tlu. To je vrlo plodna vrsta tla.

Humus je tamna, organska tvar, nastala humifikacijom biljaka i životinja. Specifična je organska tvar koja se od drugih organskih tvari razlikuje nizom zajedničkih osobina:

• Humus je netopiv u vodi, ali se u njoj može koloidno disperzirati.
• Sadrži više ugljika (55% - 60%) nego nerastvorene organske tvari.
• Sadrži velike količine dušika (3% - 6%)
• Humus se odlikuje velikom sposobnošću adsorbcije i zamjene baza, jer mu je kapacitet adsorpcije kationa 2-3 puta veći nego u najboljih mineralnih koloida.

Humus nije kemijski spoj nego smjesa različitih organskih tvari. Sve humusne tvari mogu se podijeliti u tri grupe:

1. Huminski ugljen (inertan dio humusa; djelomično humificirana organska tvar)
2. Huminske kiseline (organske kiseline koje mogu odcijepiti H-ione i s jakim bazama tvoriti soli – humate. One su aktivan dio humusa i zato najvažnija grupa humusnih tvari.)
3. Fulvokiseline (imaju ulogu zaštitnog koloida i vrlo su snažan faktor razgradnje mineralnog dijela tla.

Najpoznatiji oblici humusa su blagi humus i kiseli humus. Blagi humus zasićen je bazama, ponajviše kationima zemNoalkalijskih metala (Ca i Mg). Kalcijski humati važan su faktor strukture tla i stabilnosti strukturnih agregata. Ovaj humus se nalazi na najboljim tlima. Kiseli humus, bogat fulvokiselinama i nezasićenim huminskim kiselinama nalazi se na lošijim tlima.

Prema sadržaju humusa tla se svrstavaju u ove skupine:

• Vrlo slabo humozna (do 1% humusa)
• Slabo humozna (1-3% humusa)
• Dosta humozna (3-5% humusa)
• Jako humozna (5-10% humusa)
• Vrlo jako humozna (više od 10% humusa)

Humus u prvom redu vrlo povoljno utječe na strukturu tla. Teška i zbijena tla postaju huminizacijom rastresitija, rahlija i lakša, a time se poboljšavaju i druga svojstva tla, u prvom redu režim vode, zračnost i toplina. U pogledu kemijskih svojstava, humus sadrži sva potrebna biljna hranjiva. Humus utječe povoljno i na biološka svojstva tla time što je izvor ugljika potrebnog za život i razmnožavanje mikroorganizama. Mikroorganizmi rastvaraju organske tvari i razlažu je na mineralne sastojke koji biljkama služe za ishranu. Prilikom raspada humusa stvara se CO₂ koji je biljci potreban za asimilaciju i koji u tlu aktivira biljci nepristupačne kemijske spojeve. Postoji više metoda za određivanje humusa, a sve se zasnivaju na istome principu – jakim oksidansima djeluje se na organsku tvar pri čemu dolazi do oksidacije ugljika iz humusa.