|
Banana  Banana jest jestivo voće, u strogo botaničkom smislu spada u bobice[1][2], a plod je nekoliko vrsta velikih biljnih vrsta cvjetnica iz roda Musa.[3] (U nekim zemljama, banane koje se koriste za kuhanje nazivaju se plantani.) Ovo voće je različite veličine, boje i čvrstoće, ali je uglavnom izduženo i zakrivljeno. Ima meko tijelo, bogato škrobom, a kora im može biti zelena, žuta, crvena ili smeđa, kada sazrije. Banane rastu u grozdovima, viseći na vrhu biljke. Gotovo sve moderne jestive banane bez sjemena (partenokarpične) porijeklom su od dvije divlje vrste: Musa acuminata i Musa balbisiana. Naučna (binomna) imena većine kultiviranih banana su Musa acuminata, Musa balbisiana i Musa × paradisiaca za hibrid Musa acuminata × M. balbisiana, u zavisnosti od njihove genomske konstitucije. Starije binomno ime Musa sapientum danas se više ne koristi.
Vrste iz roda Musa su porijekom iz tropskih područja Indonezije, Malajskog poluostrva i Australije, a smatra se da je po prvi put uzgajana na Papua Novoj Gvineji.[4][5] Prema podacima FAO, razne vrste banane rastu u najmanje 107 zemalja svijeta,[6] uglavnom zbog plodova, a nešto manje zbog vlakana, vina, piva ili kao ukrasna biljka. U svjetskim okvirima, ne postoji oštro razgraničenje između pojmova banane i plantani. Naročito u Americi i Evropi, banana se obično odnosi na mehke, slatke banane, pogotovo one iz grupe Cavendish, koje su glavni izvozni proizvod iz zemalja izvoznica banana. Nasuprot tome, sorte iz roda Musa sa čvršćim plodovima, sa većim udjelom škroba, nazivaju se plantani. U drugim područjima, kao što je Jugoistočna Azija, rastu i upotrebljavaju se mnoge druge sorte i vrste banana, tako da takva dvostrana distinkcija nije korisna niti je lokalni jezici tog područja imaju. Pojam banana se također koristi i kao uobičajeno ime za biljke koje daju ovo voće.[3] On se može proširiti i na druge članove iz roda Musa poput Musa coccinea (crvenocvjetna banana), Musa velutina (roza banana) i Fe'i banane. Pojam se također ponekad koristi i za vrste iz roda Ensete, kao što su Ensete glaucum (sniježna banana) i ekonomski važna vrsta Ensete ventricosum (lažna banana). Oba ova roda su klasificirana u porodicu banana, Musaceae. Opis   Biljka banana je jedna od najvećih zeljastih biljaka cvjetnica.[7] Cjelokupni nadzemni dio biljke raste iz strukture koja se obično naziva lukovica.[8] Biljke su obično visoke i prilično čvrste te se zbog toga greškom zovu i stablo, a ono što izgleda kao stablo je zapravo lažno stablo odnosno pseudostablo. Banane rastu na različitim tipovima zemljišta, a ono mora biti duboko najmanje 60 cm, da se brzo i lahko cijedi (drenažno) i da nije kompaktno (zbijeno).[9] Listovi biljke banane sastavljeni su iz "peteljke" (lisne drške) i lisne ploče. Baza lisne drške se širi gradeći korice. Čvrsto zbijene baze listova sačinjavaju pseudostablo, koje sâmo drži cjelokupnu nadzemnu biljku. Rubovi korica prilikom rasta se spajaju, postajući cjevasti. Kad novi izrastu iz središta lažnog stabla, rubovi starih se šire prema vani.[10] Kultivirane banane su dosta različite po visini u zavisnosti od sorte i uslova rasta. Većina sorti je oko 5 m visoka, a raspon im se kreće od patuljastog Cavendisha visokog oko 3 m do Gros Michel koji raste oko 7 m i više.[11][12] Listovi su spiralno postavljeni a mogu narasti do 2,7 m dugi i 60 cm široki.[1] Njih vrlo lahko može potrgati jak vjetar, što rezultira da biljka poprimi karakterističan izgled sličan paprati ili palmi.[13] Kada biljka odraste, stabljika prestane proizvoditi novo lišće i počinje formirati cvat. Razvija se stabljika koja raste unutar lažne, a na sebi nosi nedozrele cvati sve dok napokon ne dosegne vrh biljke.[14] Svaka pseudostabljika obično proizvede jedan cvat, također poznat i kao bananino srce. (U rijetkim slučajevima naraste više od jednog cvata, u jednom slučaju na Filipinima naraslo ih je pet[15]). Nakon oplodnje, pseudostabljika odumire, ali se oko njene baze ravijaju izdanci, tako da je biljka u suštini višegodišnja. U plantažnom sistemu uzgoja ovih biljaka, dopušta se razvoj samo jednog izdanka jer se time održava razmak između njih.[16] Cvat banane sadrži mnogo sitnih cvijetića (koje mnogi pogrešno nazivaju latice), između redova cvati. Ženski cvjetovi (koji se mogu razviti u plodove) javljaju se u redovima u gornjem dijelu stabljike (bliže lišću) a redovi muških cvjetova su niže. Ovarij je inferioran tj. malehne latice i drugi dijelovi cvijeta se nalaze na vrhu ovarija.[17] Plod banane se razvija iz bananinog srca, u velikim, prema dolje okrenutim, visećim grozdovima, koji mogu sadržavati do 20 plodova. Viseći klasteri su poznati i kao svežanj a obuhvata 3 do 20 grozdova, koji mogu težiti 30 do 50 kg. Pojedinačni plod (banana ili prst) ima u prosjeku 125 g. Plod je opisa na bobica sa kožom odnosno korom.[18] Oko mehkog ploda nalazi se vanjski zaštitni sloj (koža, kora) sa brojnim dugim, tankim nitima (floemima), koji se pružaju duž ploda između kože i jestivog unutrašnjeg dijela. Unutrašnji dio običnih žutih jestivih varijeteta može se uzduž podijeliti na tri sekcije koje odgovaraju unutrašnjim dijelovima tri karpele, nakon što se ručno deformira neotvoreni plod.[19] U kultiviranim varijetetima, sjeme banane je smanjeno ili potpuno odsutno, njegovi ostaci su vidljivi u vidu malehnih crnih tačkica u unutrašnjosti ploda.[20] Banane su prirodno sasvim neznatno radioaktivne,[21][22] više od većine drugog voća, zbog visokog sadržaja kalija i male količine kalijevog izotopa 40K, koji se javlja u prirodnoj smjesi kalija.[23] U nuklearnom žargonu i komunikaciji ponekad se koristi pojam ekvivalentna doza banane za usporedbu nivoa radijacije i izloženosti.[24] EtimologijaSmatra se da je riječ "banana" zapadnoafričkog porijekla, moguće od riječi banaana iz jezika wolof, a koja je u gotovo sve svjetske jezike došla preko španskog ili portugalskog.[25] Taksonomija Rod Musa prvi je opisao Carl Linné 1753. godine.[26] Pretpostavlja se da je Linne naziv roda dao po imenu Antoniusa Muse, carskog fizičara rimskog cara Augusta ili je Linne adaptirao arapsku riječ za bananu, arapski: موز, mauz.[27] Rod Musa svrstan je u porodicu Musaceae. APG III sistem stavlja porodicu Musaceae u red Zingiberales, koji je dio klade monokotiledonih biljaka cvjetnica. Rod Musa sadrži oko 70 vrsta, koliko ih navodi Svjetski spisak odabranih biljnih porodica sa stanjem iz januara 2013.[26] Neke od tih vrsta daju jestive plodove, dok druge se uzgajaju kao ukrasne biljke.[28] Klasifikacija kultiviranih banana je dugo vremena predstavljala izazov za taksonome. Linne je prvobitno stavio banane u dvije zasebne vrste u zavisnosti da li se one koriste u ishrani. Imenom Musa sapientum je označio banane koje se jedu kao slatko voće, a sa Musa paradisiaca označio je plantane. Kasnije, dodana su druga imena vrstama. Međutim, ovaj pristup se pokazao neadekvatnim da obuhvati ogroman broj varijeteta koji postoje u Jugoistočnoj Aziji, kao primarnom središtu rasprostranjenosti ovog roda. Mnogim ovim varijetetima data su imena za koja se kasnije ispostavilo da su sinonimi.[29] U seriji studija objavljenih od 1947. i kasnije, Ernest Cheesman je dokazao da su Linneove vrste Musa sapientum i Musa paradisiaca zapravo varijeteti i potomci dvije divlje vrste koje proizvode pravo sjeme: Musa acuminata i Musa balbisiana, a obje vrste prvi je opisao Luigi Aloysius Colla.[30] On je predložio odbacivanje Linneovih prijedloga vrsta u korist nove klasifikacije banana u skladu sa tri morfološki različitih grupa varijeteta. Kao prvu vrstu predložio je one koji ispoljavaju botaničke osobine Musa balbisiana, kao drugu one koje odgovaraju botaničkim osobinama vrste Musa acuminata, te treće sa osobinama koje kombiniraju osobine prethodne dvije vrste.[29] Istraživači Norman Simmonds i Ken Shepherd predložili su 1955. nomenklaturni sistem koji bi bio zasnovan na genomu. Ovaj sistem eliminira gotovo sve poteškoće i nedoslijednosti ranijih klasifikacija banana zasnovanih na naučnim imenima kultiviranih varijeteta. I pored ovog, prvobitna imena se i dalje koriste od strane nekih naučnika i institucija, što često dovodi do zabuna.[30][31] Trenutno prihvaćena naučna imena za većinu grupa kultiviranih banana su Musa acuminata Colla i Musa balbisiana Colla za vrste od kojih su potekle i Musa × paradisiaca L. za hibrid M. acuminata × M. balbisiana.[32]  Taksonomski sinonimi vrste M. × paradisica uključuju sljedeće:
Općenito, moderne klasifikacije sorti banana slijede Simmondsov i Shepherdov sistem. Odomaćene sorte su razvrstane u grupe na osnovu broja hromosoma koji imaju i vrste od kojih su nastali. Tako latundan banana je uvrštena u grupu AAB, što znači da je triploidna i izvedena iz vrsta M. acuminata (A) i M. balbisiana (B). Više o spisku sorti koje su klasificirane po ovom sistemu može se naći u članku spisak sorti banana. U 2012. tim naučnika je objavio da su uspjeli dobiti nacrt sekvence genoma banane Musa acuminata.[33] Historija uzgajanjaU antička vremena
_original_range.png) Farmeri u Jugoistočnoj Aziji i Papui Novoj Gvineji su prvi odomaćili i uzgajali banane. Nedavni arheološki i paleontološki dokazi iz močvare Kuk u provinciji Zapadno gorje, Papua Nova Gvineja, sugeriraju da uzgajanje banana seže daleko u prošlost, najmanje do 5000 p.n.e. a moguće i do 8000 p.n.e.[4][35] Postoji i mogućnost da su se i druge vrste banana, nezavisno od ove, kasnije odomaćile širom Jugozapadne Azije. Stoga je ovo područje centar primarne rasprostranjenosti banana. Područja sekundarne rasprostranjenosti pronađena su u Africi, što daje naznake o dugoj historiji uzgoja banana u tom području.[36]  Otkrića fitolita u Kamerunu koji su datirani u 1. milenij p.n.e.[38] pokrenuli su, do danas ne zaključenu, raspravu o datumu početka uzgoja banana u Africi. Postoje određeni lingvistički dokazi da su banane u to vrijeme bile poznate na Madagaskaru.[39] Raniji dokazi su upućivali da uzgajanje banana u Africi nije počelo prije druge polovije 6. vijeka.[40] Međutim, postoje mogućnosti da su banane donesene barem na Madagaskar, ali ne i na istočnoafričku obalu tokom jedne faze malagaške kolonizacije ostrva iz Jugoistočne Azije oko 400. godine n.e.[41] Banane su također bile prisutne i u pojedinim područjima širom Bliskog istoka, u godinama početka širenja islama. Širenje islama dovelo je do velikog širenja uzgoja banana. Postoje brojne reference u islamskoj literaturi počev od 9. vijeka gdje se spominju banane (kao što su poeme i hadisi). Početkom 10. vijeka, banane su spomenute u tekstovima sa područja današnje Palestine i Egipta. Odatle, one se šire u sjevernu Afriku i muslimansku Andaluziju. Tokom Srednjeg vijeka, banane koje su rasle oko Granade smatrale su se među najkvalitetnijim u arapskom svijetu.[37] Muslimanski osvajači donose bananu u Palestinu oko 650tih. Danas, potrošnja banana je značajno porasla u islamskim zemljama tokom mjeseca Ramazana.[42] Zasigurno se zna da su banane rasle u kršćanskom kraljevstvu Kipar u kasnom srednjem vijeku. Italijanski putopisac Gabriele Capodilista pozitivno piše 1458. o proizvodnji banana na farmama episkopije, u blizini današnjeg grada Limassol, a navodi i opise samih plantaža.[43] Banane u Ameriku donijeli su portugalski moreplovci, koji su ovo voće prenijeli iz zapadne Afrike u 16. vijeku.[44] Uzgoj danasSve kultivirane sorte banana koje se danas u svijetu uzgajaju, vode porijeklo od dvije divlje vrste: Musa acuminata i Musa balbisiana. Iako su prvobitne divlje banane sadržavale veliko sjeme u sebi, danas se u ljudskoj upotrebi koriste diploidne ili poliploidne sorte i varijeteti sa sićušnim sjemenom (od kojih su neki i hibridi).[45] Ove sorte razmnožavaju se aseksualno, putem izdanaka. U kontroliranim uslovima, svakoj biljci se omogućava da proizvede dva izdanka istovremeno, jedan za rast plodova odmah, a drugi nasljednik koji će davati plodove za 6 do 8 mjeseci. Životni vijek plantaža banana iznosi 25 godina pa i više, pri čemu se individualne biljke ili mjesta sadnje mogu neznatno pomijerati od svog početnog položaja, zavisno od lateralnog formiranja rizoma. Reference
Literatura
Vanjski linkovi
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
