|
Usora
Usora je općina u Bosni i Hercegovini, a nalazi se između Doboja i Tešnja. ZemljopisStanovništvoPrije rata u Usori je živjelo oko 8500 osoba od kojih su većina bili Hrvati. U ratu je dio civilnog stanovništva izbjegao, tako da Usora danas ima samo 5000 stanovnika. Naseljena mjesta
Alibegovci, Bejići, Brkovići, Karuše, Prisoje, Putnikovo brdo, Ularice, Žabljak, Sivša, Omanjska i većina naseljenog mjesta Makljenovac. UpravaPovijest Prostor oko rijeke Usora i njezinih pritoka zove se naprosto Usora. Bio je nastanjen još u paleolitiku ( starije kameno doba ), Dr Đuro Basler i Zdravko Marić su otkrili u Makljenovcu prebivališta čovjeka u tim prapovijesnim vremenima. Ime Usora u povijesnim vrelima spominje se prvi put godine 1225. u pismu pape Honorija III. Andriji II. ugarsko-hrvatskom kralju. Podrijetlo imena Usora je posebna zagonetka. Jezikoslovci i povjesničari se značajno razilaze pri utvrđivanju pravog vrela: od slavonske riječi V'SOR' u značenju ohol, ponosit, grub, srdit, osoran do pokušaja izvođenja njezinog imena iz naziva ondje nastanjenog iliskog plemena Oserijata. Naime, odbacivši ilirski posvojni sufiks -ata dobivamo ime rijeke Oser (-is), očevidno Usora. Ozbiljniju povezanost naroda usorskog kraja, propovjedajući blagoslov naravi, utemeljitelja je Katolička Crkva u mentalitet, način života i narodnu kulturu ovog kraja. Dijelom srednjovjekovnog područja Usore.[1] Uglavnom je imala autonoman status, prvo postaje kneževina (u dokumentima (Sebislava 1236. godine) zatim kao banovina (Henrik Gisingovac 1272. god.) te napokon vojvodstvo (od 1326. godine rod Biloševića čija čast prelazi na rod Zlatonosovića od 1399. godine. Posljednji vojvoda je bio Tvrtko Stančić, s padom područja pod osmansku vlast). Ona pripada u red brojnih političkih poluovisnih teritorija, koje su postojale na istoku srednjovjekovne hrvatske države, na tlu današnje Bosne i Hercegovine kao specifični politički organizmi i koji su postupno nestajali ostavivši za sobom poneki trag u narodnoj kulturi, mentalitetu i načinu života. Prostirala se slijevom rijeke Usore. Ime Usore potom se prenijeli i na dio bosanske Posavine. Glavna naselja bila su Teslić i Tešanj.[2] Tijekom svoje povijesti, bila usko povezana i s drugim susjedima, Slavonijom i Mačvom. U izvorima se spominje prvi puta 1227., a njeno ime obavijeno je velom tajne; o njenim značenjem se raspravljalo na različite načine – neki su u njenom imenu vidjeli ilirske Oserijate, drugi su je povezivali sa slavenskom riječi osoran (ljut, srdit). Svjedoci o njenoj burnoj prošlosti su mnogobrojne tvrđave koje se uzdižu na dominantnim uzvišenjima. Njihova osnovna uloga je bila nesumnjivo odbrambenog karaktera. Nakon pada Vrhbosne veći dio ovog područja ušao je u sastav Srebreničke banovine, čime se čuvala njena obrambena uloga. Sačuvala se jedino do današnjih dana jedno područje na ograncima istoimene rijeke. Godine 1512. ovaj prostor osvajaju Osmanlije u čijim okvirima ostaje do 19. stoljeća. Padom pod tursku vlast je i na ovim područjima počela islamizacija stanovništva. Granice UsoreZa početak je potrebno napomenuti da je Usora jedna od župa o kojoj je najmanje pisano u historiografiji. To je uslovljeno direktno time što se ona rijetko u izvorima spominje. Najčešće se spominje u titulaciji vladara, a direktno o njoj se skoro uopće ne govori, tako da ne znamo ni neke najosnovnije podatke. Do tih podataka se dolazi uglavnom indirektnim putem. Zapadnu granicu Usore činilo bi razvođe Bosne i Ukrine. Ova zapadna granica je posebno zanimljiva jer sama rijeka Usora čini zapadnu granicu župe. Naime, prvo se treba postaviti pitanje šta je starije, ime rijeke Usore ili župa Usora sama po sebi – ili, je li rijeka dala ime župi ili je župa dala ime rijeci? U vrijeme najvećeg obujma Usora je obuhvatala i porječje Spreče – nakadašnju oblast Soli, te čitav sliv rijeke Drinjače, dakle srednje Podrinje. Od druge polovice 14. stoljeća u razdoblju nastanka kritičke historiografije ustalilo se mišljenje da se pod nazivom Završja podrazumijevaju tri krška polja, livanjsko, glamočko i duvanjsko ili tri župe koje su nosile ista imena (Livno, Glamoč i Duvno). Ovo mišljenje su prvi iznijeli S. Novaković i F. Rački, a V. Klaić ga je u svojoj sintezi popularizirao, tako da se od tada pod Završjem smatraju ova tri spomenuta kraška polja. Međutim, novija historiografija pokazuje, da prostor srednjovjekovnog Završja obuhvaćao veći geografski prostor, a u svome najširem obimu obuhvaćao je i sjevernu granicu hrvatske države i Bosni pa do obala Save između Sane na zapadu i donjeg toka Drine na istoku. Idući s istoka na zapad u obliku polumjeseca prostirale su se župe Trebotić, Soli, Usora i Zemunik. Najbolji primjer za ovu tvrdnju se nalazi u jednoj ispravi bana Stjepana II Kotromanića koja je izdana Dubrovniku 15. kolovoza 1332. godine. Na mjestu gdje se nalazi popis svjedoka »od Završja« redaju se imena devet svjedoka. Do sada se pretpostavljalo da je od Završja samo prvi s liste, a da su ostali iz drugih krajeva (Usore, Soli i dr.), iako je neotrebno isticati da se »teritorijalna odrednica odnosi na sve svjedoke ispred čijih je imena zapisana,« jer takvih primjera imamo na desetine. U spomenutoj ispravi iz 1332. godine naziv Završja upotrijebljen je kao geografska prostorna odrednica za šire područje, kao što je npr. Hum geografska odrednica u kojoj se nalaze četiri župe koje čine jednu cjelinu. Ali taj geografski naziv, koji je vjerojatno mlađeg porijekla, nije mogao potisnuti imena župa koja su mnogo starija što je primjerice Usora svakako i bila. Usora je još 1332. godine važila za najznačajniju župu u Završju na što ukazuje i broj svjedoka koji je »ot Usore«. Etnički sastavUsora je većinskim dijelom nastanjena Hrvatima. Kroz osmansku vladavinu se hrvatski utjecaj konstantno smanjivao, da bi danas obuhvaćao uglavnom sela zapadno od Doboja. Pitanje je koji su čimbenici utjecali na to da su se, unatoč ogromnom pritisku koji je slomio okolno područje, u Usori do danas održali Hrvati.  U zadnjem ratu u Bosni i Hercegovini, srpske snage su opsjedale Usoru. Linija je bila poznata i po nazivu 'tenkovsko groblje'. 14. siječnja 1992., osnovana je Hrvatska zajednica Usora, na čijim je temeljima uspostavljena i u Domovinskom ratu obranjena općina Usora. Riječ je o hrvatskim naseljima iz tešanjske i dobojske općine. Osnivanjem Hrvatskog vijeća obrane, 8. travnja 1992., Hrvatska zajednica Usora se povezala s ostalim hrvatskim zajednicama u Bosni i Hercegovini. Potkraj 1992., Usora je ušla u sastav Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Do kraja rata područje je obranila 110. usorska brigada u sastavu HVO-a. U Usori također nikada nije bilo sukoba HVO-a i Armije BiH. Zbog toga je danas Usora pod hrvatskom upravom u sastavu Federacije BiH.
O imenuU govoru se do danas sačuvao izraz ušur, što bi prevedeno s latinskog značilo običajno pravo, a u narodu jednostavno običaj (pr. desetina brašna umjesto novca za meljaju). O podrijetlu ovog naziva za jedan cijeli kraj treba unijeti i predpostavku da su još stari Rimljani ovaj kraj nazvali tako, pošto je od pamtivijeka bio neprohodan i s toga pogodan za zbjegove progonjenih starosjedilaca sa šireg ilirskog prostora (pravo na običaj = usure). Zanimljivo je da su svi stariji stanovnici ovog kraja nazivali rijeku Usoru Usura, a grad Doboj Dobuj. GospodarstvoPoznate osobeSpomenici i znamenitostiObrazovanjeKultura
Kulturno umjetničko društvo »Izvor« Žabljak-Usora
Isto tako, na području općine Usore djeluje KUD "Usorski običaji" Sivša, KUD "Jozo Džido-Zuber" Omanjska. ŠportIzvori
Vanjske poveznice
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
